N1 je televizija prema kojoj imam mnogo poštovanja, ali njihovo održavanje sajta, a pogotovo njihove Sci-Tech sekcije je — blago rečeno — nesavršeno. Članci iz ove Sci-Tech sekcije su nezanimljivi, ne donose ništa novo već liče samo na paragraf-dva prevedenog teksta sa nekog sajta na engleskom jeziku. Uvijek se osjećam prevareno kada zaboravim na ovo i kliknem na neki od njih. I tako, odlučih da napišem ovaj članak kao odgovor na njihove Zabavne činjenice o internetu.

Internet treba da se piše velikim slovom

Ne postoje interneti. Internet nije radio niti televizija, gdje postoji više mreža i gdje svaki uređaj nosi naziv te mreže. Internet postoji samo jedan. Internet je zapravo samo jedna od računarskih mreža, koje postoje na lokalnom (LAN), metropolitantskom (MAN) ili globalnom nivou (WAN). Dakle, pošto je Internet zapravo naziv za jednu od brojnih mreža koje postoje na svijetu, to znači da je riječ Internet zapravo vlastito ime koje označava tu jednu mrežu, bez obzira koliko ona apstraktna bila.

Kao što smo naučili već u osnovnoj školi iz maternjeg jezika (bez obzira kako ga ko zvao), vlastita imena se pišu velikim početnim slovom. Dakle, Internet treba da se piše velikim početnim slovom.

Sada kada smo to riješili, hajde da vidimo koje nam nove zanimljivive činjenice o Internetu prenosi N1 na svom sajtu:

Zabavne činjenice o Internetu, kako nam prenosi N1

Internet je za većinu ljudi postao toliko normalna stvar, kako u poslu tako i privatno, da mislimo kako poznajemo sve njegove tajne. Ipak, postoje neke zabavne činjenice za koje vjerovatno nikad niste čuli.

  1. Svakog dana hakira se preko 30.000 web stranica.
  2. Korisnici interneta svake minute pošalju preko 200 miliona e-mail poruka.
  3. 15 posto odraslih Amerikanaca ne koristi internet.
  4. Blizu 100 hiljada novih ‘.com’ internetskih domena otvori se svaki dan.
  5. Prva web kamera je napravljena na Cambridgeu, a služila je za praćenje aparata za kafu kako bi radnici znali kad je kafa skuhana.
  6. 50 posto korisnika interneta neće čekati duže od 10 sekundi da im se učita video.
  7. Brzi internet se dovodi na Mt. Everest.
  8. U kratici ‘Wi-Fi’, ‘Fi’ ne znači baš ništa nego su kreatori bežičnog interneta dodali taj dio jer se rimuje s ‘Wi’ - po uzoru na ‘HiFi’
  9. Finska je 2010. postala prva zemlja u kojoj je pristup internetu postao ozakonjeno pravo čovjeka.

Ovih 150ak riječi je bukvalno čitav članak na N1. Nikakvo dalje objašnjenje, nikakav dalji navod, nikakvo dalje navođenje odakle ovi podaci, nikakav link o tome gdje pročitati više o ovim navodima. Međutim, meni lično najviše smeta ovaj prvi.

“Hakovanje” nije negativan pojam

Nemam nikakve sumnje da ovdje pod riječi “hakira”, autor članka misli na nezakonito provaljivanje u računarsku mrežu i mijenjanje sadržaja web sajta ili sakupljanje podataka sa istog.

Međutim, riječ “hakovanje” i riječ “haker” je, prvenstveno zahvaljujući Holivudu, danas dovelo do toga da je ovaj pojam praktički postalo sinonim za pojam “nezakonito provaljivanje u računarske mreže”, iako to nikada nije bilo originalno značenje ovog pojma.

Pojmovi “hacker”, “programmer”, “developer” i “maker” nemaju neku veliku distinkciju između njih, već su praktički sinonimi za jednu te istu stvar: osobu koja koristi digitalne tehnologije da kreira nešto. Postoje neke manje distinkcije između ovih pojmova:

  • “Maker” je osoba koja obično radi na nekom “nižem nivou” (tj. ne programiraju direktno nego se igraju sa hardverom).
  • “Hacker” je osoba koja je poznata po tome što obično brzinski napravi poluispravne prototipe (kako bi se to na engleskom reklo: hack something together) koji ni na koji način nisu spremni za svakodnevno korišćenje jer su poluproizvodi puni bug-ova. On koristi šta god mu je potrebno da napravi svoj proizvod, bilo to hardver ili softver.
  • “Programmer” je osoba koja se, za razliku od prethodna dva pojma, bavi isključivo programiranjem, tj. pravi isključivo softverske proizvode.
  • “Developer” (ponekad poznat i kao “software engineer”) je neka kombinacija pojmova “hacker” i “programmer”, uz jedinu bitnu razliku to što ima više iskustva i obimno formalno obrazovanje iza sebe. Za razliku od osoba koje se identificiraju kao “hacker” i “programmer”, developer nikada neće izbaciti poluispravan proizvod na tržište.

Nego, da vidimo odakle taj čuveni broj od 30 hiljada “hakovanih” sajtova dnevno. Kucam taj pojam na engleskom, dobijam gomilu rezultata, i među jednim od njih nađem izvor: izvještaj iz 2012. godine koje je napravio SophosLabs, u kojem izjavljuje sljedeće:

U drugoj polovini godine smo vidjeli u prosjeku 30 hiljada novih malicioznih URL-ova svaki dan, što je povećanje za više od 50% od našeg izvještaja iz polovine 2011. godine.

U originalu:

In the second half of the year we saw an average of approximately 30,000 new malicious URLs every day, an increase of more than 50% since our mid-year 2011 report.

Međutim, u čitavom izvještaju, ta cifra se spominje samo još jednom, i tada se ta cifra opisuje ovako:

Sudeći po SophosLabs-u više od 30 hiljada web sajtova su infektovani svakog dana i 80% od tih infektovanih sajtova su legitimni.

Ili, u originalu:

According to SophosLabs more than 30,000 websites are infected every day and 80% of those infected sites are legitimate.

Dakle, prvo SophosLabs kao izvor ove tvrdnje navodi sam sebe i ne navodi kako je došao tog broja. Drugo, SophosLabs ne pravi razliku između inficiranih sajtova i sajtova koji su napravljeni sa ciljem da šire maliciozan softver. Uz to, u ove dvije rečenice se spominje i da je 80% od tih sajtova legitimno, a ne daje se nikakvo objašnjenje šta je to nelegitiman sajt.

Dakle, Sophos je kompanija koja prodaje sigurnosni softver. Ta kompanija pravi izvještaj u kojoj spominje veliku cifru, bez ikakvog objašnjenja kako je došla do nje i ne daje nam ikakve informacije o kriterijumima po kojima neki sajt smatraju “infektovanim”, niti nam daju ikakvo objašnjenje šta znači “nelegitiman sajt”.

Kada spojim sve to u svojoj glavi, jednostavno ne mogu da ne pomislim kako je ovo samo još jedna FUD marketinška strategija, u kojoj kompanija računa na strah, nesigurnost i sumnju (engleski: Fear, Uncertainty and Doubt) da poveća prodaju svojih proizvoda.

200 miliona email poruka svakodnevno

Najsličnije istraživanje na koje sam naletio ne tvrdi brojku od 200 miliona, već o 205 milijardi email-ova po danu u 2015. godini. Vjerovatno se brojka činila malo prevelikom, pa se kako su je ljudi koristili iznova i iznova odjednom smanjila i milijarde su prešle u milione.

Međutim, N1 tvrdi da korisnici šalju ovoliko poruka po danu. OK, oduzmimo procenat spam poruka koji se vrti negdje oko 50%, i i dalje nemamo nijednu brojku blizu one od 200 miliona. Možda kada bi se oduzele i sve automatizovane poruke koje nisu spam i možemo da dođemo do tog broja, ali opet, metoda ovih istraživanja je nepoznata, a brojku koju N1 tvrdi ni u jednom istraživanju nisam mogao da nađem.

Amerikanci koji ne koriste Internet

Ovdje se navodi brojka od 15%, do koje je došao Pew Research Center u maju 2013. godine. Problem? Ovo pitanje je postavljeno brojci od 2.252 ispitanika. Broj nije mal, ali donositi zaključak o preko 300 miliona ljudi u SAD-u na osnovu sample-a od 2 hiljade ljudi je jednostavno idiotsko.

Broj novih .com domena

I dok N1 vrti ovu brojku na “blizu 100 hiljada dnevno”, jedini izvor koji sam našao jeste CBS članak koji dolazi do brojke od preko 80 hiljada, a do te brojke dolazi tako što tvrdi da se nova .com domena registruje svake sekunde (bez navođenja izvora). Pošto jedan dan ima 86.400 sekundi, to u CBS-ovom slučaju definitivno jeste “preko 80 hiljada”. Možda je i dovoljno da bi se smatralo “blizu 100 hiljada”, ali opet, nikakav drugi izvor osim CBS-a nisam našao, a nešto njih ne smatram dovoljno reprezentativnim da im povjerujem u ovo. Da je to brojka ICANN-a pa i nekako.

10 sekundi za učitavanje

50% korisnika neće napustiti sajt ukoliko treba više od 10 sekundi da se video učita, već ukoliko treba duže od 10 sekundi da počne normalna reprodukcija videa. Jedino ako je video baš mali će on da se učita kompletan za 10 sekundi. Ja ne vidim ništa neobično u ovome. Ko je lud da čeka više od 10 sekundi nešto što će mu se možda svidjeti.

Brzi Internet na Mt. Everestu

Pojam “brzi Internet” se dovodio u vezu sa Mt. Everestom 2010. godine, jer se tada uvodila 3G konekcija na Mt. Everestu. Dakle, on se ne dovodi na Mt. Everest (kako tvrdi N1), nego se doveo (prošlo vrijeme) 2010. godine. Međutim, svako ko je koristio 3G Internet zna da je zvanje te konekcije brzom u najmanju ruku pretjerivanje. Zato je u julu 2013. godine na Mt. Everestu uveden 4G Internet.

U usporedbi sa Mt. Everestom, i u Bosni i Hercegovini je te iste 2013. godine m:tel tvrdio da je pustio 4G signal. Gdje ga je pustio ja ne znam, ali znam da ga ja u Sarajevu tri godine kasnije nemam (da, imam telefon kompatibilan sa 4G). Ostali provajderi, barem koliko je meni poznato, ni ne tvrde da su ga pustili.

Dakle, da sumiramo. “Brzi” Internet se ne dovodi na Mt. Everest. On se doveo 2010. godine i pod pojmom “brzi” se u to vrijeme mislilo na 3G signal. Nakon toga, 2013. godine je pušten i 4G Internet na Mt. Everest. Iste godine je 4G, navodno, došao i u BiH, iako ga ja u glavnom gradu te države ja ni dan danas nemam.

Dakle, onaj ko se danas popne na Mt. Everest ima brži mobilni Internet nego ja u Sarajevu.

Wi-Fi i Hi-Fi

Wi-Fi nije naziv za bežičnu lokalnu mrežu konektovanu na Internet, takva mreža se zove WLAN (Wireless Local Area Network). Pojam Wi-Fi dolazi do Wi-Fi alijanse, neprofitne organizacije koja testira nove WLAN proizvode i njihovu kompatibilnost sa WLAN standardima.

Wi-Fi je trademark te organizacije. Ukoliko novi uređaj koji izađe na tržište podržava WLAN standarde i to Wi-Fi Alliance testira i verifikuje, proizvođač dobija pravo da kaže da je certifikovan od strane Wi-Fi-a i da nalijepi onu naljepnicu koju danas svi mi dobro poznajemo:

WiFi Alliance logo

Nekih 14 godina kasnije i ko zna koliko certifikovanih vrsta uređaja kasnije, Wi-Fi je praktički postao sinonim za WLAN, iako ova dva pojma ne predstavljaju istu stvar.

Dakle, pojam Wi-Fi nema apsolutno nikakve veze sa kreatorima “bežičnog Interneta”. WLAN je bežična lokalna mreža. Ruter šalje WLAN signal. Taj ruter je konektovan na Internet. Taj ruter je konektovan na Internet preko žice. Ne postoji “bežični Internet”. Postoji bežična lokalna mreža (WLAN mreža) konektovana na Internet. Wi-Fi je organizacija koja se brine da svi uređaji koji se konektuju bežično na lokalne mreže poštuju iste standarde.

Sumarizacija

Od devet navoda koje je naveo autor portala N1 (nije se predstavio imenom), ja sam uspio da verifikujem dva. Da, Finska je prva koja je uvela Internet u spisak ljudskih prava i prva web kamera (Trojan Room coffee pot) jeste bila korišćena za provjeravanje stanja kafe, iako i ovdje moram da napravim jednu ispravku i da navedem da je ta kamera radila u lokalnoj mreži prve dvije godine, te je tek nakon dvije godine rada bila konektovana na Internet.

U svakom ostalom navodu ili je korišćeno neko šklj istraživanje, ili je procenat učesnika u istraživanju bio previše mal, ili su jednostavno pomiješali sve moguće pojmove koje su mogli pomiješati.

I sve su to uspjeli u 150ak riječi. A u tih 150ak riječi, osam puta su spomenuli riječ Internet i svaki put je napisali malim slovom.

Koji je ovo đavo?

Chrome is basically crippling Chromium's features

TIL that installing Chrome on Ubuntu effectively messes up some Chromium features that worked just fine previously. Here's what happened....… Continue reading

My Top 16 Songs of 2016

Published on December 17, 2016