Da se ne lažemo, nalazimo se u svijetu mediokriteta. Oduvijek smo se i nalazili zapravo. Oduvijek je većina učila samo onoliko koliko mora i odbijala sve ostalo znanje jer je “nepotrebno”. Ne dešava se to samo na našim prostorima, mediokritet je prisutan u svakoj državi. Ali ispadanje iz istog je kod nas ne samo okarakterisano kao nešto nepoželjno, već može i da ima trajne posljedice.

Pokušavao sam da pronađem neku dobru definiciju riječi “mediokritet”. Od desetina definicija koje sam pročitao, meni lično najbolju sam pronašao na Vukajliji:

Osoba koja u sredini sredine nađe sredinu. Osoba koja nit smrdi nit miriše i koja se najbolje oseća kada je potpuno neprimećena. Ali ona ima svoje mišljenje, koje glasi: “Tako je”.

Nije mi potrebno gledati daleko u prošlost da bi se sjetio vremena u kojem je većina osoba koje sam poznavao bila dio mediokriteta. Samo par godina unazad, nalazio sam se u srednjoj školi. I bio sam okružen svojom generacijom, generacijom čiji se glas u demokratiji danas gleda kao jednako važan kao i moj. Ja itekako vidim problem u tome.

Kako je izgledao taj mediokritet u kojem sam se nalazio?

Za početak, bio je protiv čitanja knjiga. Zapravo, jedan veliki dio ove populacije se zapravo i ponosio time što rijetko (ako ikada) čita knjige. Okej, kontam da je čitanje lektira naporno, i meni je bilo naporno da imam tačno određen spisak knjiga koje trebam da čitam i tačno određeno vremenski rok do kojeg određenu knjigu sa tog spiska trebam da pročitam. Međutim, ovim osobama nisu bile problem samo lektire. Ovi ljudi su otvoreno bili protiv toga da u svoje ruke uzmu bilo kakve knjige osim ako na to nisu na neki način prisiljeni.

Bunio se protiv učenja. Za svojih četiri godine srednje škole, niti u jednoj prilici nisam imao priliku da čujem nekoga da je rekao nešto u fazonu “da znaš samo kakav sam članak na Wikipediji pročitao”. Ili neko ko je istraživao materijal i prije nego što je isti učen u školi. Tako nešo se nije dogodilo.

Slušao je “sve”. Koristio bih ovdje riječ narodnjake, međutim onda bih morao da stavim narodnjake pod navodnike zato što tu spada i ono što mi nazivamo turbo-folkom, i folkom, i narodnjacima, i bilo kojim drugim kurcem. Da to objasnim ovako: muzika nam je toliko mediokritetna da ne možemo da pravimo razliku između nje. Ne možemo da je razvrstamo u žanrove zato što sve spadaju u jedan kalup, a one koje odstupaju od tog kalupa ne prolaze toliko dobro. Ne možemo da istaknemo jednog muzičara, jer je razlika između njih mizerna. Pošto mediokritetna osoba ne želi nikome da “stane na zub” kada odgovara na pitanje šta sluša, kaže da sluša “sve”. Međutim, mislim da svi koji nisu dio mediokriteta i te kako shvataju da je to daleko istine.

Sve što je imalo izlazilo iz kalupa smatrao je “glupim”. Ovdje spada i alternativna muzika, i ljubav prema nekom alternativnom vidu umjesti (tipa grafiti), i ljubav prema knjigama, i ljubav prema računarima, i ljubav prema učenju novih stvari, i ljubav prema oblačenju u nekom svom fazonu, a pogotovo ljubav prema, ne daj bože, istom spolu.

Svoje nezadovoljenje je izjašnjava glasno. Mediokritetsko nezadovoljenje nije proizašlo iz informisanog mišljenja. Medikritetna osoba nije dozvoljava sebi da joj bilo koja druga ideja uđe u glavu. Ona je samo pratila već široko rasprostranjene društveno prihvatljive paterne.

Situacija u kojoj sam sada

Jednom kada sam godinama i godinama bio bombardovan tim mediokritetom, moj unutrašnji mehanizam je razvio svoju sopstvenu zaštitu protiv njega. Ja je nisam dobrovoljno razvio, ona je jednostavno postala dio mene. Ona otprilike izgleda ovako:

Jednom kada sam u društvu osobe koja se ni po čemu ne ističe od ostalih, moj mozak se jednostavno isključi. Komuniciram i dalje sa tom osobom, klimam glavom i slušam i dalje šta mi ona priča, ali ne mogu doprinositi tome razgovoru u načinu kakav ta osoba od mene očekuje. A nije da ne pokušavam. Dok slušam kako mi osoba priča iste priče koje sam do sada čuo 50ak puta, pokušavam malo skrenuti sa teme. Pokušavam da kažem da to što joj neko ne odgovara na Facebook poruke iste sekunde nije smak svijeta. Pokušavam da objasnim da broj lajkova na fotografiji nije jednak popularnosti mišljenja te osobe. Pokušavam da objasnim da Facebook nije sinonim za Internet. Trudim se da mišljenje “izvan kutije” širim dalje. Međutim, kada nekoliko puta doživim neuspijeh u tome, distanciram se do poente do koje ta osoba pomisli da sam ja socially awkward.

Tako moj unutrašnji firewall funkcioniše.

Zašto smatram da je mediokritet problem

Kao što je definicija koju sam naveo rekla, mediokritetne osobe imaju svoje mišljenje, a ono u svakom slučaju glasi “tako je”. I, kao što sam već naveo u uvodu, glas takvih osoba u demokratskoj državi nosi jednaku vrijednost kao i moj glas. E, u tome ja vidim problem.

Kao što je to Tarzanija prije nekih sedam dana opisala na svojoj Facebook stranici:

  • Tata, šta je to demokratija?
  • To je, ćerko, kad sutra završiš fakultet, pa master, pa doktorske pa učiš ceo život i stalno se preispituješ o svojim odlukama i onda na izborima dva krezuba lika te preglasaju i tvoj glas ne vredi ni za kurac.

Dakle, bez obzira koliko se ja trudio, bez obzira koliko vremena potrošio na to da preispitam svaku od dostupnih političkih opcija i da izaberem onu opciju koja mi se sviđa, moj glas neće biti bitan. Politička opcija koju ja izaberem definitivno neće biti ni vladajuća stranka, ni vodeća opoziciona stranka. Biće neka nepoznata koja će dobiti svega nekoliko postotaka glasova i kojoj će jedini način da napravi nešto biti da uđe u koaliciju sa nekom većom. I, jednom kada do te koalicije dođe, njen glas će opet biti nebitan jer će biti preglasan unutar same koalicije. I nazad smo na prvom koraku, u kojem dvije stranke odlučuju budućnost. A jedina razlika između te dvije stranke jeste što je jedna trenutno vlast, dok je druga opozicija. Mogu se one izmijenjati 150 puta, ništa se promijeniti neće.

I zato kada god vidim da neko napiše da su za današnju situaciju krivi oni koji ne glasaju potegnem dvije čašice žestokog čisto da se smirim.

Nisu za ovu situaciju krivi oni što ne glasaju, niti oni što glasaju, ni mladi, ni stari, ni “pederi”, ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni ostali. Kriv je mediokritet koji svoje misli okreće ko prase na ražnju na osnovu toga koga im mediji poslužuju kao pozitivnu političku opciju, bili oni to ili ne.

Šta bi moglo promijeniti stvari?

Neka je prosječni IQ 100 (a na našim prostorima definitivno nije). Onda bi grafik izgledao ovako:

68% populacije spada u taj neki prosjek. I taj postotak odlučuje o svemu. Bez obzira na što šta ti misliš, za koga ti glasaš, za šta se ti zalažeš, kako ti funkcionišeš, kako utičeš na osobe oko sebe… mišljenje tog postotka ne možeš da promijeniš. Evo uzeću sebe kao primjer:

Ja vjerovatno nikada neću skupiti dovoljno uticaja da moje javno neslaganje sa ovim ili onim može da promijeni nešto. Čak i u situaciji kada moje mišljenje ima smisla čak i mediokritetu, on će ga odbaciti, ne zato što se ne slažu sa mojim konkretnim mišljenjem, već zato što će neko pronaći neka moja starija mišljenja, u kojima otvoreno govorim kako nemam ništa protiv LGBT zajednice, ili kako se predstavljam kao ateista, ili kako smatram da su Facebook, Google i Microsoft zlo kojih se trebamo riješiti. Jednom kada mediokritetne osobe pronađu samo jedno mišljenje koje ne spada u tu njihovu sredinu, svako moje sadašnje ili buduće mišljenje pada u vodu. A sa njime i moj krik koji je, makar na jedan mizerni trenutak, probio mediokritetski firewall i došao do takvih osoba. U njihovim očima moje mišljenje je u potpunosti izgubilo na značaju od trenutka kada pronađu jedno moje mišljenje koje ispada iz njihovog kalupa.

Zašto?

Zato što jednom kada svojim djelima pokažeš da nisi dio mediokriteta, ti više u njihovim očima nisi čovjek. Ti si “ludak”, “štreber”, “gej”, “bolestan”, “divljak”…

Postoji li način da se borimo protiv ovoga?

I da i ne.

Kako to misliš ne možemo da se borimo?

Možemo mi pokušavati da svojim postupcija damo do znanja da smo protiv toga da neko drugi određuje kako trebamo da se ponašamo i kako treba da razmišljamo, međutim, jednom kada smo otkriveni kao protivnici mediokriteta, naše mišljenje pada u vodu.

Možemo da otvoreno kažemo da smo mi drugačiji i da se ponosimo time, međutim time nećemo nešto posebno postići jer mediokritet će jednostavno prestati obraćati pažnju na nas.

Možemo da pokušamo da postignemo takve rezultate na kojim bi nam i pripadnik mediokriteta zavidio, međutim, ako ne ispričamo način na koji smo došli tih rezultata i trnje kroz koje smo se morali boriti u ovakvoj sredini da bi do njih došli, naši rezultati će se zauvijek činiti nedostižnim i zauvijek ćemo se smatrati kao osobe ili sa nevjerovatnim mozgom ili sa nevjerovatnim talentom, umjesto osoba koje imaju sve predispozicije kao i mediokritetska osoba, međutim sa samo jednom, ali vrlo bitnom razlikom: mi zapravo koristimo naš mozak.

Međutim, ostaje nam jedna sasvim tanka slamka za koju se možemo uhvatiti…

Kako to misliš možemo da se borimo?

Kada bi se osobe koje ispadaju iz kalupa uspjele udržiti u nečemu, mogli bismo da podignemo standard koji se danas smatra mediokritetom. Kada bi se udružili i osuđivali svaki negativan komentar prema onome ko je drugačiji na ovaj ili onaj način, dokazali bismo mediokritetu da otvorena mržnja prema svakome drugačijem nije dobrodošla i nije u redu. Kada bi se mediokritetske osobe našle pred javnom osudom, ne jednom, već više puta zaredom, uzele bi vrijeme da preispitaju svoje ideale u razmisle šta se to krije iza druge strane.

Ovdje ne bi bilo dovoljno da se nađu pred javnom osudom jednom jer bi se to u njihovim svakodnevnim životima smatralo samo jednom statističnom greškom. Potrebno je da se pred javnom osudom nađu više puta, iznova i iznova. Na svakoj socijalnoj mreži, na svakom Internet portalu, na svakoj televiziji, na svakom javnom mjestu na kojem te iste osobe izražuju svoja mišljenja…

Tek kada njihovo mišljenje postane toliko bombardovano osudom da ih natjera da preispitaju svoje ideale možemo da razmišljamo o tome da se nešto promijeni.

Dalje čitanje

Koji je ovo đavo?

Chrome is basically crippling Chromium's features

TIL that installing Chrome on Ubuntu effectively messes up some Chromium features that worked just fine previously. Here's what happened....… Continue reading

My Top 16 Songs of 2016

Published on December 17, 2016